Porijeklo capoeire, bilo afričko, bilo brazilsko, do dan danas izaziva kontroverze. Nažalost, rani dani capoeire obavijeni su mističnošću zbog manjka pisanih i materijalnih dokaza koji datiraju iz najranijih faza razvoja capoeire, a istraživanje iste, još uvijek je u svojoj početnoj fazi.

15oo. -te godine, Portugalci, predvođeni Pedrom Alvaresom Cabralom stižu u Brazil. Nakon neuspjelih pokušaja izrabljivanja domorodačkog stanovništva, kolonizatori se okreću afričkom kontinentu u potrazi za besplatnom radnom snagom.

Tijekom 3 stoljeća, skoro 5 milijuna Afrikanaca biva nasilno porobljeno i deportirano u Brazil. Sa sobom su donijeli i svoju kulturu, znatno drukčiju od one europske, kulturu koja nije čuvana u knjizi ili muzeju, već u tijelu, svijesti, srcu i duši; kulturi koja je prenošena sa oca na sina, sa majke na kćer tijekom generacija.

Pokušajte zamisliti raznolikost robovske radne snage u zatočeništvu dovedene mahom iz Afrike ali i ostalih dijelova svijeta: američki gitarist, engleski boksač, brazilski samba udaraljkaš, kineski tai-chi majstor, afrički plemenski ratnik. Tijekom stoljeća suživota, neminovno je bilo miješanje tih kultura koje su izrodile „igru“ koja živi i danas – Capoeiru.

Do 1814. godine Capoeira i ostali oblici afričke kulture unutar robovske zajednice bili su dozvoljeni, štoviše poticani poradi stvaranja kohezije manjih grupa, a sve sa ciljem robovlasnika: „podijeli pa vladaj“. Nakon dolaska portugalskog dvora na čelu sa kraljem Dom Joãom VI. (1808.g.) pred naletom Napeolonovih trupa i invazije na Portugal, stvari su se bitno promijenile. Zbog potrebe za vladavinom na teritoriju „okupiranog“ Brazila, svi oblici afričke kulture su marginalizirani, te je u konačnici 1892. godine capoeira i zakonski zabranjena. Zašto je zabranjena?

Postoji puno motiva; capoeira je davala Afrikancima snažan nacionalni naboj, razvijala je individualno samopouzdanje, stvarala je male, snažne grupe prepune agilnih i opasnih boraca, koji su se u prakticiranju capoeire nerijetko ozljeđivali, stoga robovlasniku nisu više bili „ekonomski isplativi“.

Kako se capoeira prakticirala u to vrijeme? U nasilnoj formi u Rio De Janeiru i Recifeu te kao ritualna igra u Bahii, gdje je nepresušno crpila ostale oblike afričke kulture, te naposljetku; na ulicama diljem Brazila, tajno i trajno, brižno čuvana i razvijana.

Više je teorija potrebno sagledati da bi se stvorila jedna cjelokupna slika o capoeiri. Najpopularnija, no netočna teorija kaže da je capoeira bila borba zamaskirana u ples, ali kao i sama capoeira, i ostali oblici afričke kulture (afrički ritualni plesovi) bili su zabranjivani, stoga nije imalo smisla prakticirati i maskirati „zabranjeno kroz zabranjeno“. Postoji teorija da je capoeira proizašla iz ratničkog plesa N’Golo, ali ni za to nema dokaza. Capoeira je prepuna mitova koji ju okružuju, ali kao što je rečeno, potrebno je sagledati sve nebi li dobili jasniju sliku o ovoj predivnoj, magičnoj, toliko specifičnoj i jedinstvenoj „igri“ (port. Jogo = igra).

1888.g. na snagu stupa „Zlatni zakon“ kojim se ropstvo u potpunosti ukida. Tih godina capoeira skreće u kriminalne vode i biva prakticirana od strane različitih bandi i interesnih skupina. Noževi, palice, žrtve, ubojstva, prepuni policijski dosjei obilježit će ovu eru razvoja capoeire sve do 1937. godine i „legalizacije“ prve capoeira škole osnovane 1932.g. od strane Mestrea Bimbe.

Kako je Brazil postao republika, capoeira je od skupine brazilskih nacionalista prepoznata kao nešto autohtono, izvorno, brazilsko, te je započela kampanja koja je iznjedrila capoeiru kao nacionalni sport. Postojala je i inicijativa stvaranja capoeira natjecanja i prvenstava koja bi uključivala suce i pravila, ali na sreću nije zaživjela u globalnom svijetu capoeire.

Capoeira je do danas uspjela sačuvati svoju jedinstvenost, te je u cijelom svijetu prepoznata kao borilačka vještina koja razvija tijelo i duh u punom smislu tih riječi, brižno njegujući svoju povijest, kulturu, tradiciju i filozofiju više od 500. godina.